Da vam predstavim još jedan moj "nemir". To je planinarenje.
Vjerujem da ima onih koji misle kako je glupo činiti nešto ovako nepotrebno. Penjati se bez potrebe uz brijeg. No nije sve u penjanju ili samom hodanju uz brijeg. Kada završite s tim teškim dijelom na vrhu vas čeka nagrada. I to ne samo prekrasni vidici već i zadovoljstvo onim što ste postigli a da i ne pričam da je u visinama potpuno druga vegetacija i životinje koje tamo žive. Sve ono što inače ne možete susresti u vašoj uobičajenoj okolini.
Moja prva planina (brijeg) je bila Ravna Gora (680m) koja se nalazi vrlo blizu mog doma i na nju uvijek idemo pješice od kuće. Tada sam prvi put vidjela snježne vrhunce alpi. Ja i moja najbolja prijateljica Ivana, odlučile smo početi osvajati naše zagorske brijege. Natočile smo plastični kanistar (na kojem je pisalo Pingo sok) gemišta i krenule. Kasnije nam je taj gemišt usljed velikog bučkanja zakipio i zalijao Ivani cijela leđa. No na vrhu smo zapalile vatricu, osušile njenu majicu i ispekle hrenovke i kobase.
Ovako je to igledalo. Kasnije mi je Ivana poklonila ovu uvečanu sliku za rođendan i napisala posvetu.
Moje Ivane više nema, ali ljubav prema planinama je i dalje tu. I svaki vrh koji osvojim posvečen je njoj.
Srećom našla sam si muža koji isto voli planine kao i ja.
Zeznuta je ta ljubav prema planinama. Kad se popnete na jednu onda s nje vidite i druge planine i mislite si: Drugi put idemo na ovu, pa na ovu... i tako tome nema kraja. Posebno sam se zaljubila u Alpe. Ne mogu opisati što mi se sve događa kad sam na njima. Mirisi smole ( i kravičinih govanca), britki zrak (tamo je i ljeti 16-ak stupnjeva), pogledi na snježne vrhunce... ne bi se mogla odlučiti koje od toga mi je draže. Gore se osijećam kao Heidi. :-)
Naš posljedni pohod je bio na planinu koja se zove Smrekovec. Na njoj je jedan od najsimpatičnijih planinarskih domova koje sam do sad vidjela. Krasno je ukrašen, drvene zmije izlijevaju vodu a na ulazu spavaju 4 male koze.
Vrh Smrekovca nalazi se na 1577 m nadmorske vidine. Od ovog doma do vrha ima nekih pola sata hoda. No mislim da je neko napravio to u rekordnom roku pa su taj rezultat čak i objavili na putokazu. A kad se s mukom popnete gore, jer je uspon stvarno strm, bacite se na dekicu i uživajte u pogledu koji se pruža sve unaokolo. Dalje smo krenuli prema Kamenu (1684m). Ovaj dio Kamniško Savinjskih alpi jedan je od najljepših za planinarenje. Nema strmih uspona, a ukupno ima za oko 4h hodanja.
S vrha Smrekovca zapela mi je za oko još jedna planina. Raduha. Isprva smo htjeli prohodati sve do nje no onda smo shvatili da je ipak predaleko. Trebalo bi nam ukupno 13 sati do tamo i natrag.
Ipak će mo do nje morati drugi put i to nekom drugom, kračom rutom. A o tome uskoro, jer neće moči proči puno vremena a da opet ne odem u Alpe.
Podijelite samnom da li i vi volite planine i kud sve idete. Hvala!
Vjerujem da ima onih koji misle kako je glupo činiti nešto ovako nepotrebno. Penjati se bez potrebe uz brijeg. No nije sve u penjanju ili samom hodanju uz brijeg. Kada završite s tim teškim dijelom na vrhu vas čeka nagrada. I to ne samo prekrasni vidici već i zadovoljstvo onim što ste postigli a da i ne pričam da je u visinama potpuno druga vegetacija i životinje koje tamo žive. Sve ono što inače ne možete susresti u vašoj uobičajenoj okolini.
Moja prva planina (brijeg) je bila Ravna Gora (680m) koja se nalazi vrlo blizu mog doma i na nju uvijek idemo pješice od kuće. Tada sam prvi put vidjela snježne vrhunce alpi. Ja i moja najbolja prijateljica Ivana, odlučile smo početi osvajati naše zagorske brijege. Natočile smo plastični kanistar (na kojem je pisalo Pingo sok) gemišta i krenule. Kasnije nam je taj gemišt usljed velikog bučkanja zakipio i zalijao Ivani cijela leđa. No na vrhu smo zapalile vatricu, osušile njenu majicu i ispekle hrenovke i kobase.
Ovako je to igledalo. Kasnije mi je Ivana poklonila ovu uvečanu sliku za rođendan i napisala posvetu.
Moje Ivane više nema, ali ljubav prema planinama je i dalje tu. I svaki vrh koji osvojim posvečen je njoj.
Srećom našla sam si muža koji isto voli planine kao i ja.
Zeznuta je ta ljubav prema planinama. Kad se popnete na jednu onda s nje vidite i druge planine i mislite si: Drugi put idemo na ovu, pa na ovu... i tako tome nema kraja. Posebno sam se zaljubila u Alpe. Ne mogu opisati što mi se sve događa kad sam na njima. Mirisi smole ( i kravičinih govanca), britki zrak (tamo je i ljeti 16-ak stupnjeva), pogledi na snježne vrhunce... ne bi se mogla odlučiti koje od toga mi je draže. Gore se osijećam kao Heidi. :-)
Naš posljedni pohod je bio na planinu koja se zove Smrekovec. Na njoj je jedan od najsimpatičnijih planinarskih domova koje sam do sad vidjela. Krasno je ukrašen, drvene zmije izlijevaju vodu a na ulazu spavaju 4 male koze.
 |
| Ovo je beba kozica, no još nikad nisam vidla tako male koze. |
 | ||||||
| Slovenci se nikad točno ne mogu odlučiti koliko vremenski ima do nekog mjesta |
 |
| Pogled na Komen i Raduhu sa Smrekovca (1577m) |
S vrha Smrekovca zapela mi je za oko još jedna planina. Raduha. Isprva smo htjeli prohodati sve do nje no onda smo shvatili da je ipak predaleko. Trebalo bi nam ukupno 13 sati do tamo i natrag.
Ipak će mo do nje morati drugi put i to nekom drugom, kračom rutom. A o tome uskoro, jer neće moči proči puno vremena a da opet ne odem u Alpe.
 |
| Raduha (2062 m), pogled s Kamena, a planina prije nje je Travnik (1548m) |
 | |||||||
| Zanimljiva upozorenja |
Podijelite samnom da li i vi volite planine i kud sve idete. Hvala!
